Information: Croatia

SPLIT

- During the actual conservation and restoration works in Split, very close to the Mausoleum inside the famous Roman Emperor Diocletian's Palace, built as his residence 295-305 AD, Croatian archaeologists found a stone fragment for which it is assumed that it was part of the Emperor's lost sarcophagus.

Founded stone is a piece of porphyry, volcanic rock, which in ancient times was appreciated for its special red and deep purple colors and composition suitable for carving. It is considered the "imperial stone", and was called "imperial porphyry". According to old records, Diocletian was buried in a porphyry sarcophagus set in the middle of his mausoleum, the present day Split Cathedral. Tradition says the sarcophagus, along with many other porphyry sculptures and details, has been destroyed or thrown into the sea. In possession of the Archaeological Museum in Split there are several pieces porphyry stones found on the Palace premises. According to Split archaeologists more about the findings will be known for at least two months. Founded fragment probably comes from the quarry at Mons Porphyritis (Mountain porphyry, the Arabic Jabal Abu Dukhan) in Egypt, which seems to have been worked intermittently between 29 and 335 AD. (ico)



Assumed original appearance of the Mausoleum of Diocletian with the missing Emperor's porphyry sarcophagus

SPLIT

- Za vrijeme tekućih konzervatorskih i restauratorskih radova u blizini Mauzoleja u Dioklecijanovoj palači u Splitu, koju je slavni rimski car dao izgraditi 295-305. godine za svoju umirovljeničku vilu, arheolozi su pronašli jedan kameni ulomak za kojega se pretpostavlja da je dio careva izgubljenoga sarkofaga.

Pronađeni kameni ulomak je od porfira, vulkanskog kamena, koji je u antici bio posebno cijenjen zbog crveno-tamnoljubičaste boje, i njegove pogodnosti za klesanje. Smatran je carskim kamenom, i bio je zvan carski porfir. Prema starim zapisima, Dioklecijan je bio pokopan u porfirnom sarkofagu postavljenom nasred njegova mauzoleja, današnje splitske Prvostolnice. Predaja kaže kako je carev kameni grob, uz ostale mnoge porfirne skulpure i pojedinosti iz Palače, uništen ili bačen u more. U posjedu Arheološkog muzeja u Splitu postoji više komada porfirnog kamenja nađenih na prostoru Dioklecijanove palače. Po riječima splitskih arheologa o nalazu će se znati nešto više za oko dva mjeseca. Nađeni ulomak najvjerojatnije potječe iz kamenoloma na Mons Porphyritisu (Porfirna gora, arapski Jabal Abu Dukhan) u Egiptu, koji je najvjerojatnije bio korišten bez prekida od 29. do 335. godine. (ico)



Pretpostavljeni izvorni izgled mauzoleja cara Dioklecijana s nestalim carevim sarkofagom od porfira

SPLIT

- Sedmo desetljeće prošlog stoljeća za Hajduka je značilo osvajanje devet najviših državnih naslova u deset godina: 4 naslova državnoga prvaka i 5 uzastopnih osvajanja naslova pobjednika državnoga kupa, što je uspjeh svjetskih razmjera. Prvi put nakon šesnaest godina uzaludnih pokušaja, osvojeno je 1971. prvenstvo pobjedom nad Partizanom 4:3 u Beogradu, nakon vodstva beogradskog domaćina s 3:0. Ista godina zabilježena je i pamti se po nemirima u Splitu nakon prekida utakmice s OFK Beogradom, izazvanog pogotkom u glavu suca Pavla Ristića koji je nekoliko puta tijekom utakmice oštetio Hajduka. Nakon odluke da se utakmica upiše pobjedom OFK Beograd 3:0, Splićani su u golemom broju izašli na ulice pokazujući ljubav prema svome klubu, Splitu i Hrvatskoj, i neslaganje s nanesenom sportskom nepravdom. Automobili s beogradskim registarskim pločicama i pripadnici JNA bili su na udaru, te je nekoliko vozila i pripadnika Jugoslavenske ratne mornarice završilo u - moru! Hajdukove zastave sa šahovnicom u grbu, javno su se zavijorile. Burni protesti na granici građanske pobune i neposluha i žalbom Hajduka završili su bilježenjem te utakmice učinkom u trenutku prekida, 2:2.

Iste godine osvojen je Kup, pobjedom nad Dinamom 2:1. Najveće zasluge za tadašnje uspjehe "Bilih" imao je trener Tomislav Ivić. Tri osvojena prvenstva i četiri kupa, njegova su zasluga. Vrijeme je to Hajdukovih najvećih probitaka u međunarodnim natjecanjima, od kojih je zasigurno najveći poluzavršnica u Kupu pobjednika kupova 1972/73 kad je izbačen iz natjecanja od Leeds Uniteda, nakon poraza u Leedsu s minimalnih 1:0 i 0:0 u Splitu. Koliko je Hajduk tada bio jak pokazuje učinak pobjede nad državnim prvakom Partizanom iz Beograda 1976, 6:1. Ipak, do naslova taj je klub došao pristranim suđenjem u svoju korist, kad je novosadski sudac Maksimović čekao s okončanjem utakmice u Ljubljani sve dok Partizan nije postigao gol. Pobjeda desetljeća za Hajduk i Split, medjutim, svakako je klupsko preseljenje 1979. na novi gradski olimpijski stadion poznat kao Poljudska ljepotica s 35,000 sjedaćih mjesta. I danas, nakon više od trideset godina od izgradnje i uporabe, taj stadion mnogočime izaziva divljenje stručnjaka i posjetitelja.

ZANIMLJIVOSTI

* Vlastima imperijalističke Austro-Ugarske Monarhije naziv Hajduk bio je previše izazivački, ali je prošao nakon klupskog objašnjenja da "...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom ratnom spremom...".

* Prvi Hajdukov gol uopće postignut je koljenom Šime Rauniga.

* Iako izrađen neposredno po osnutku 1911. i predstavljen prvi put javno 1926, prvi put su igrači Hajduka imali na majicama grb s hrvatskom šahovnicom tek 1941-1944. i zatim ponovno od 1991. Kroz razdoblje komunizma izbačen je pridjev "Hrvatski".

* Hajduk nikad nije mijenjao svoje ime.

* "Mitski" susret Hajduka bio je onaj sa gostujućim njemačkim HSV-om 1980, tada vrhunskom europskom momčadi, kada je nakon sjajne Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV prošao dalje zahvaljujući golu u gostima.

* U zimskoj stanci 1952/53. Hajduk je bio na gostovanju po Južnoj Americi. Argentinski predsjednik Juan Peron, zadivljen igrama Bilih, zamolio je igrače i vodstvo da nastave gostovati u toj državi pozvavši ih svih zajedno u njegovu vilu za odmor. Jugoslavenski predsjednik Josip Broz Tito je odobrio, iskoristivši to za zbližavanje dviju država. Nakon ukazane pažnje uglednog predsjednika Perona, Hajdukovci su zakasnili vratiti se povratnim zrakoplovnim letom jednim od rijetkih međukontinentalnih u to doba. Fudbalski savez Jugoslavije (FSJ), međutim, nije imao razumijevanja, te Hajdukove utakmice nije želio odgoditi. Iz tog razloga Hajduka su na povratku umjesto jugoslavenskog priznanja dočekala jugoslavenska poniženja i krađe. Na početnim utakmicama proljetnog dijela državnoga prvenstva, s BSK-om u Splitu (poraz) i sa Spartakom u Subotici (neriješeno), za Hajduk su morali igrati juniori i isluženi igrači, veterani. To je Hajduka koštalo novoga naslova prvaka. Hajdukovci su pri povratku glatko u Beogradu porazili Crvenu zvezdu s 4:1, ali je beogradski klub odnio naslov prvaka. Hajduk je svojim "dišpetom" i moralnom pobjedom ipak pokazao tko je bio (naj)bolji u prvenstvu Jugoslavije u tom trenutku.

SPLIT

- Hrvatski nogometni klub Hajduk Split osnovan je 13. veljače 1911. u Splitu. Zamisao o osnutku rodila se među splitskim studentima u Pragu, Češka.
Osim sportskog duha, u toj skupini vladao je i domoljubni duh otpora prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, koja nije dozvoljavala stvarno ujedinjenje Kraljevine Dalmacije s Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom. Stoga se u punom nazivu našao i pridjev "Hrvatski". Glavni dio klupskoga grba postala je šahovnica, hrvatski grb. Razmišljalo se o nazivu kluba: Mosor, Marjan, Borac, Uskok, Velebit i drugima. Usvojenom nazivu kluba HAJDUK kumovao je jedan splitski domoljubni profesor, Josip Barač. Njemu su ti isti oduševljeni studenti jednom naglo i bučno upali u ured. Oslovio ih je od milja hajducima, po usvojenom pojmu 'hajduk' za odmetnika, buntovnika, borca protiv otomanskih Turaka i općenito svih zavojevača. Navijači Hajduka od početka su bili prohrvatski građani Splita.

Prvu utakmicu Hajduk je igrao 1911. u Splitu sa suparničkom gradskom talijanaškom momčadi Calcio Split, zabilježivši prvu pobjedu (9:0).

Prvo gostovanje bilo je u Zagrebu 1912. Domaćin HAŠK nanio je Hajduku prvi poraz s 3:2.

Prvi put igrao je Hajduk u ligi Kraljevine Jugoslavije 1923, ne bilježeći pohvalne učinke. Za utjehu, tada je imao prvo inozemno gostovanje u Marseilleu, pobijedivši s 3:2 već onda čuveni Olympique. To je bilo i vrijeme Hajdukovih prvih gostovanja izvan Europe, po sjevernoj Africi.

Hajduk je bio izabrana momčad Jugoslavije, u susretu s Čehoslovačkom, 1924. Klub-reprezentacija Hajduka je bio i u razdoblju od 1944-1945, pod imenom Hajduk-NOVJ.

Naslov prvaka stekao je prvi put 1927.

Prvo gostovanje na sjevernoameričkom kontinentu imao je Hajduk 1931. u SAD.

Godine 1933. izgrađen je Dom Hajduka, uz igralište koje je nastalo još 1911. (Kraljeva njiva, Igralište kod Plinare, Kod stare murve). Te iste godine klub je postigao jednu od svojih najvećih pobjeda (7:1) u susretu sa zagrebačkim HAŠK-om. Svih sedam golova zabio je jedan igrač, Vlado Kragić zvani Kalun (na dalmatinskom: top).

Diktaturom iz Beograda 1929. zabranjuje se Hajduku naziv Hrvatski, te postaje Jugoslavenski nogometni klub.

Nakon osvajanja prvenstva Banovine Hrvatske 1940/41, kroz vrijeme talijanskoga zauzimanja Splita 1941-1943, Hajduk odbija sudjelovati u prvenstvu fašističke Italije. Isto se dogodilo nakon kapitulacije Italije, kad je uspostavljena vlast Nezavisne države Hrvatske. Prethodno potpadanje Splita i obalne Dalmacije pod talijansku vlast nije moglo biti oprošteno službenom Zagrebu, i Hajduk odbija sudjelovati u prvenstvu NDH. Štoviše, momčad 1944. tajno odlazi na otok Vis, tada pod nadzorom mornaričkih i zrakoplovnih savezničkih snaga SAD i V. Britanije, u prisustvu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Hajduk u izbjeglištvu, pridružen vrhovnom stožeru NOVJ kao vojna reprezentacija Jugoslavije, bilježi sjajne igre i pobjede nad vojnim nogometnim momčadima smještenima u Italiji. Povijesna je ona u talijanskom gradu Bariju, kad je Hajduk pred 50,000 gledatelja pobijedio u prijateljskom susretu odabranu vrstu V. Britanije. Umjesto grba sa šahovnicom, momčad od te utakmice na majicama nosi crvenu petokraku zvijezdu, sve do 1990. Komunistički jugo-unitarizam oduzeo je Hajduku i pridjev Hrvatski, te se klub pisao kao NK Hajduk. To nije omelo Hajduk da osvoji prvo poslijeratno hrvatsko prvenstvo 1946, a prema najnovijim saznanjima i 1945.

U to vrijeme je pokrenut časopis Hajdukov Vjesnik. Hajduk posjećuje Australiju 1948/49 i time postaje prvi klub iz Jugoslavije koji se obreo na svim kontinentima. Godinu kasnije Hajduk osvaja prvenstvo Jugoslavije bez ijednog poraza, što je divljenja vrijedno i dan danas. Uoči susreta s beogradskom Crvenom Zvezdom, navijači Hajduka 1950. prvi u Europi osnivaju udrugu pod nazivom Torcida. Slijede podla nesportska ometanja iz političkih središta moći, prvenstveno Beograda, od početka 50-ih do kasnih 60-ih. Mnogi uzrok tome vide u činjenici što je Hajduk diktatoru Titu, svome dugogodišnjem simpatizeru, rekao "ne" na njegovu ponudu da se klub doslovce preseli u Beograd, i da bude jugoslavenski vojni nogometni klub.

Hajdukove zlatne godine bile su 1970-1980.